S nama na put
MOJA ŽELJA PUTOVATI KAMPEROM PO EUROPI
Bok! Moje ime je Linda i članica sam Woman in Adria. Kako prikladno … in Adria, inače je to brend kampera u kojem putujemo. Slovenka po mami i tati ali Gospodin ima čudne planove i prije 9 godina došla sam živjeti u Hrvatsku. Kažu, da mi se kompas „zaštekal“ i umjesto na sjever pokazao jug. Zgodno da.
Gdje da počnem. Kratak opis. Nemam mira, volim putovati, volim životinje, mir i kulture, povijest i gradove sa skrivenim ulicama, otoke sa misterioznim selima, domaćine sa osmijehom na licu, domaću hranu i čudne stvari. Da čudne neopisive stvari. Recimo putovanje kamperom. Zašto je to čudno sigurno pitate? Zašto što je u Hrvata to relativno čudno, nesvadašnje, jako željno i u istom dahu jednostavno čudno. Pogotovo za žene. Da sam muškarac koji ide u Rusiju na nogometnu utakmicu ili München na Oktoberfest, o da, to može.
Sa kamperom sam se prvi put upoznala prije 8 godina i bila je to ljubav na prvi pogled, zaista. Tada još potpuno početnički nisam znala ništa o tome, potpuno ništa. Ali sam osjećala da je to to. Ta sloboda koju pruža način putovanja sa kamperom je neopisiv.
Naša putovanja su bila na početku, one klasične rute Toscana sa Sienom, pa jezera Austrije i Njemačke, pa Slovenija, Bosna itd. tako smo sve više i više počeli tražiti neke nove krajeve, sela, tržnice i uživali svaki trenutak. Naši prijatelji su nas svi čudno gledali zašto vučem sa sobom malo dijete kojeg zidovi dvoraca, crkva , muzeji potpuno ne ne zanimaju. Ali moram vam napisati, jako su bili u krivu. Od putovanja najviše se pamti baš to i naravno Legoland. To je „must see“ ako imate malu djecu odnosno tamo i vi postanete malo dijete. Sve junake lektira smo mogli pronaći po krajevima gdje su živjeli, gradove i neke činjenice povezane sa krajevima prvog i drugog sv. rata smo pronašli, pokazali kako izgleda djelujući vulkan na Etni, gdje je živjela Ana Frank, gdje je dom Pape, i koliko zaista u koso stoji toranj u Pizzi. Da Sv. Franjo ipak ima više mira u svojoj crkvi gdje je pokopan od skoro pa turističko prepune Fatime ili Lurda, da je Orlovo Gnijezdo puno posjećeniji nego muzej borbe protiv mafije u gradu Corleone na Siciliji, da je delicija morski jež na tržnici u Saracuzi puno bolja od kanelona u Taormini. I još puno puno toga što se pamti za cijeli život.
U početku sam bila malo skeptična onako po žensko oko količine vode u kamperu, dali je dovoljno ili gdje budemo točili novu, kako da kuham u takvoj malenoj kuhinji, nemam perilice suđa, i slično. Ok sam si rekla. Nećemo se prati tako puno, sa sobom nosim smrznutu hranu u ledenici, konzerve, pa bude i suđa manje za oprati. Ali sve ove nedvoumice nestanu u par dana. Voda se može natočiti na skoro svakoj benzinskoj pumpi isto tako prazniti WC, jedemo po tržnicama, lokalnim restoranima i uživamo u lokalnoj kulinarici. Često ponesemo nešto i doma te poslužimo prijateljima za kušanje. Uvijek kupimo nekoliko boca lokalnog vina, nešto suvenira i naravno napravimo veliku količinu fotografija. Te će biti za one duge dane kada budemo u mirovini.
Kada putuješ po svijetu nikada nisi sam, to je sigurno. Bilo gdje stanemo uvijek upoznamo lokalno stanovništvo, u nevolji dobimo pomoć ako zatreba i nije me strah da nam se nešto desi. Kad se zakopaš u blato ili pijesak, kad krivo točiš gorivo u ponoć, kad imaš visoku temperaturu ili kad jednostavno zalutaš na krivi put. Uvijek je neko tu za pomoć.
Sin je obožavao crtiće kad je bio maleni … to je meni kao mami bio problem pa smo uvijek pokušavali sa dogovorom. Kamper ima struju pa je mogao gledati dok smo se vozili a dio dana je bio aktivan s nama. Tu je i naš pas koji obožava kada smo zajedno. Zna kad se pakiramo za put i zna da ide sa nama. Pokušajte i vi sa svojima. Mi smo zajednica, jedno i tako funkcionira porodica u kamperu, kao jedno. Zajedno planiramo puteve, gledamo da je za svakoga ponešto zanimljivo, dogovaramo se oko hrane, aktivnosti i čak se zajedno ljutimo i raspravljamo ko je u pravu.
Posjetite svijet, granica skoro pa da nema. Granice su samo u vama, maknite ih.